Josip Lazić

Colibri 14V

Live or die!

The final attempt

Ili bilo koji drugi polu-patetični naslov

Ovo putovanje je trebalo biti točka na 'i' ove sezone, a ujedno i najteži ispit za 35 godina starog Tomosa. Već smo ljetos napravili jednu dugačku turu od 2 dana po Slavoniji i poveću hrpicu manjih (100 km).

Odluka o odlasku je pukla par dana prije održavanja susreta forumaša. Iako sam na tom forumu praktički samo lurker, bio je to odličan izgovor za otići do Zagreba motorom. Već se dosta dugo premišljam ići ili ne ići, a nekako mi se činilo prilično besmislenim napraviti 400 km samo da bih došao do Zagreba i onda se okrenuo i vratio kući. Susret je prelio čašu i prevagnuo na stranu apsolutnog pomanjkanja razuma.

Večer prije puta me ganjao opak strah, jer je trebao ići i Zeto iz Osijeka s kojim smo se trebali naći u Pakracu i dalje nastaviti skupa, ali odustao je dan prije kretanja. Tako sam izgubio bajkera saveznika, ali snažna podrška Bolje Polovice ^TM je ostala. Šta mi više treba ;). Osim, naravno, dobrog pamćenja jer sam njenoj mami potpisao krvlju da ću ju vratiti u stanju u kojem je sjela na motor. Nadao sam se samo da se nešto neće pokvariti, ali to mi je bila nekako najmanja briga jer sam ponio dovoljno alata za napraviti polu-generalku na cesti. Nisam ponio samo alat za krpanje guma, a i nadao sam se da mi neće prdnuti platine, koje nisam imao rezervne. Hvala Bogu, četrnaestica je odradila posao profesionalno i prešla 400 km u 2 dana bez da sam ju morao ijednom više od 2 puta zakurblati.
Krenuli smo u subotu, rano ujutro, a cilj je bio doći u ZGB do 14:00 i biti na DDK, te malo prodefilirati Zagrebom do Pit-Stopa gdje se održavao susret. Ujutro se spustila gadna gusta magluština, a meni zima, Boljoj Polovici ^TM još gore, jer ona nema 'tepsije' koje bi joj štitile noge od vjetra. Prvo smo stali u Novskoj na kratkotrajno odleđivanje kod nekog šiptara na toplu čokoladu. Ja ne bi bio ja kad bi sve prošlo OK, pa sam morao rasuti vrelu čokoladu u krilo :D. Odmarali smo se i ugrijali, pa ponovno na Silvera i bez, ozbiljnijeg, stajanja do Popovače, gdje smo napravili stanku za ručak (sad već standardna peciva i tekući jogurt, Dukatov, naravno). Cesta iza Novske je stvarno očajna, puna rupa, neravnina, uzbrdica... jedna od najgorih asfaltiranih cesta po kojima sam vozio. Fala qrtzu, pa je makar sunce izišlo, pa više nije bilo toliko hladno. Nakon odmora u Popovači gazi i samo ravno prema ZGB-u, uz malo gubljenje u Kloštar Ivaniću i sretanje još jednog tipa na petnajstici. Pravimo još jedno stajanje u Dugom Selu, gdje se obavljaju posljednje pripreme (stavljanje manje dizne, jer se mašina već poprilično ugrijala, a i vani je poprilično zatoplilo, pa je mašini potrebno manje goriva da bi radila kako spada) prije ulaska u gradsku gužvu koja počinje već u Sesvetama. Gradske gužve su moj najveći strah glede ovog putovanja, jer osim što me srce boli dok gazim stroj pokušavajući opstati u kolonama između semafora, moram biti 110% oprezan. Kad se na to nadoda da se baš i ne snalazim bajno po ZG cestama... recept je koji ne može izići na dobro. Ali izišlo je na dobro, samo gas između semafora i gledanje u retrovizor je rezultiralo dolaskom u Petrovu 3 oko 13:30, čak i prije planiranog roka.

U Petrovoj smo se odmorili koji sat, razgledali motore, popričali sa par ljudi, krv nismo davali (moju nikad ne žele uzeti jer im valjda djelujem ko da nemam krvi (50kg@175cm) a Bolja Polovica ^TM jednostavno ne želi). Dok smo čekali da se kolona formira za defile po ZGB, onaj baja iza mene se gadno nagutao dimova, stvarno mu se ispričavam, ali Tomos je cvajo s još malo podebljanom mješavinom, tako da jednostavno mora MEGA čađiti.
Defile je dobro prošao, činjenica da sam zaostajao, pogotovo kad smo došli na brzu cestu, ali hvala ekipi koja je ostala iza mene i onima koji su blokirali ostatak prometa da bi mi mogli proći. Nakon toga ugodno druženje, roštilj, i spavanac kod legende Švabe. Pošto nisam imao gdje prespavati, čovjek nam je ponudio da prespavamo kod njega i stvarno mu hvala na tome.

Sad je već nedjelja ujutro, kosti bole, ali je vrijeme polaska. Opskrba hranom u Billi, pa malo do ZOO-a i insect-ariuma, i već oko 14:30 smo krenuli kući. U Ivanić Gradu smo se uspjeli izgubiti, a sve to zahvaljujući činjenici da nismo uspjeli naći niti jednu pizzeriju u cijelom gradu. Pizzu smo pojeli tek u Novoselcu, ali i to je bilo žali Bože - najgora pizza u životu :(. Okrijepljeni i želučano devastirani lošom pizzom krećemo i bez ikakvog stajanja jurimo do Novske, i tamo stižemo nakon 75 minuta, što daje stvarno dobru prosječnu brzinu. Čak smo i jednog fiću pretekli :). U Novskoj smo stali na kratku toplu okrepu (čaj, krempite, šampite, radijatori) i samo gas do kuće. Smrzli smo se k'o neka stvar, ali osmijeh na licu nije mogao izostati. Moji kod kuće nisu mogli vjerovati da smo uspjeli, a komšije još uvijek ne vjeruju...

Evil isn't bad at all.

I tako je završio i taj pothvat. Mi smo izdržali, motor je izdržao i svaka mu čast. Od 15.7.2005. je prešao 4000 km, a i više bi da 8. mjesec nije bio onako usran kišom. Nakon ovog đira sam još jednom otišao do Sl. Broda (stotinjak km) i parkirao stroj dok ponovno ne zatopli ili ne kupim eMZu, a do tada ću uživati prisjećajući se prelijepih trenutaka provedenih sa Boljom Polovicom ^TM na vlastitim rukama sređenom stroju.

Era s onog MZ-a

Tako je došlo vrijeme da ja nabavim MZ-a, a želja mi se i ostvarila početkom ljeta 2006. godine.

Josip Lazić