Podzemni aerodrom 'Željava'
Subota je svanula, 6 sati ujutro, meni se pred kućom zaustavljaju 3 stroja s vozačima:
Malo se okrepljujemo i krećemo za Novsku, gdje skrećemo lijevo za Jasenovac, pa redom Hrvatska Dubica, Hrvatska Kostajnica i Dvor, gdje prelazimo granicu i nastavljamo dalje bosanskim Pounjem sve do Bihaća. Dolina Une je preljepo područje, Una je kristalno čista, cesta zavojita i svako malo ćete prelaziti preko pružnih prelaza. Pazite da ne izletite u jednom kao ja. Doduše nisam se slupao, nego sam se samo lagano spustio u jarak, jer nisam na vrijeme skužio pružni prelaz. Ništa strašno, ali zastala je knedla u grlu.
Oko 10 sati prolazimo kroz Bihać, pola sata kasnije stižemo na dogovorenu lokaciju - Ličko Petrovo Selo (Ovog se sela sjećam iz rane mladosti, dok su se za vrijeme bivše države održavali Susreti Pet Petrovih Sela - SPPS), birtija Katarina. Tu nas već čekaju Pudla, dr.chala, TNT, Hrvoje sa motori.hr foruma. Malo se okrepljujemo i krećemo u aviobazu Željava.
Prvo stajanje pred mjenjačnicom
Mala stanka zbog i poradi tankanja
Opskrba sitnim potrepštinama tik prije cilja
Ekipa u birtiji
Izbaci prsa, uvuci trbuh
Željava
Sad ide malo teksta preuzetog s foruma Avijacija Bez Granica:
Visina hodnika bila je 8 m, a širina 20 m. U njih je odjednom stalo 120 aviona tipa MIG-21 i oko dvadesetak Orlova i uvijek su bili u pripravnosti. Pod zemlju se ulazilo kroz 4 ulaza koji su bili međusobno povezani hodnicima, a vani je bilo 2 poletnosletne i 3 poletne staze. Unutra se nalazio veliki restoran koji je odjednom mogao primiti 1000 ljudi, oko 200 pilota i 500 mehaničara te goste. Svaka eskadrila imala je posebnu pripremnu salu. Posebno je bio pilotski klub, koji je bio napravljen prema ondašnjim visokim standardima. Naravno, ovdje su se nalazila i podzemna skladišta za ubojna sredstva i za rezervne dijelove, kao i radionice. Moglo se vršiti održavanje 1. i 2. stupnja, a generalni remont se izvodio u nadzemnim hangarima. Kad su hodali unutra, naišli su na demoliranu cisternu za kerozin koja je bila ogromna, a vidjeli su i ostatke spletova cijevi za klimatizaciju, cjevovode za kerozin i postrojenja za vlastiti energetski sustav, itd. Kompletna meteorološka služba i kontrola leta bile su smještene u bunkerima podignutim nekih 60 m iznad piste, te ukopane u planinu. Betonski zidovi debeli su 2 m, proizvedeni s najboljom markom cementa i armaturom.
Željava i širi rezon stalno su bili pod mrtvom stražom. Pucalo se bez upozorenja na većem dijelu Plješevice gdje je bio smješten aerodrom. Priča se kako su radnici koji su kopali u hodnicima prebacivani na posao u autima bez prozora i pouzdano se zna da su profesionalni oficiri imali ograničen radijus kretanja unutar Željave. Posljednji predratni komandant puk. Marinković nije imao pristup svakom kutku, a naredbu je dobivao direktno iz komande RV i PVO. Zna se pouzdano da su dvojica projektanata stručnjaka koji su znali sve o objektu KLEK poginuli pod sumnjivim okolnostima. Gradnja aerodroma je počela 1956 g., da bi aerodrom zbog Ruske invazije na Čehoslovačku proradio 1968. g., ali su se radovi intenzivno nastavili do 1978 g. Pouzdano se zna da je aerodrom financiran sredstvima međunarodne banke koja je odobrila sredstva za izgradnju putova u SFRJ. Radovi su koštali 4 milijarde US dolara.
Bilo je instalirano 7 radara koji su koštali svaki po 12 milijuna dolara te sistem za navođenje, koji je koštao 50 milijuna dolara i bio najskuplji sistem u JNA. U funkciji su bila takva 4 sistema. Lovački 117. avijacijski puk imao je 3 eskadrile aviona presretača, a odavde je djelovala i 323 izviđačka eskadrila koja je elektronski izviđala po Italiji, Albaniji i Austriji. Često je prelijetano i preko državne granice, iako nije bilo potrebno pošto su avioni bili opremljeni opremom za koso izviđanje i snimanje ukoso za oko 200 km. Bilo je ovdje i komandno mjesto 5. vazduhoplovnog korpusa iz Zagreba, a tu je bio i 5. puk VOJIN. Zajednički operativni centar bio je opskrbljen automatskom opremom AS-84, a to su bila računala u koja su se slijevali svi radarski podaci iz Jugoslavije.
Kerozin se transportirao cjevovodima iz bihačke periferije, iz naselja Pokoj i Orljani, gdje su čitava brda prepravljena u podzemne rezervoare. Cjevovod je bio dužine 10 km, a cijevi promjera 50 cm. Skladišta eksploziva bila su Vedro Polje i Grabež u Ranicima, a skladište avio bombi kod Ripca. Kaže se da su većinu stručnjaka i pilota činili Slovenci, Hrvati i Bošnjaci, a da su Srbi slabo tu stajali s time. Kaže se da je pošto su svi nesrbi napustili bazu, JNA bila primorana dovoditi čak i penzionirane pilote na početku rata da se evakuiraju avioni.
Vozim se neslućenom brzinom, eMZo samo prede
Kao stvoreno za drag race
Zanimljivo, vrata široka 1 metar i teška nekoliko tona nisu preživljela eksploziju, a papir je. Valjda su na to mislili kad su rekli da je pero jače o mača
Lampa
Netko je zaboravio izvesti kamion :)
U podzemnom dijelu aerodroma, 2-3 prostorije (zbog totalne tajnosti nije se zapravo znalo koliko je postojalo prostorija), bile su rezervirane za specijalnu kontraobavještajnu službu. Tu je bila smještena sva moguća oprema za prisluškivanje. Sasvim se pouzdano zna da je toj službi pripadao i auto tipa GOLF, opremljen za prisluškivanje u pokretu, iz kojeg je i snimljen i prisluškivan razgovor između Špegelja i Boljkovca.
Magistar Midžić tvrdi da je aerodrom bio spreman za uništenje od samog početka, ali da se 5 god. prije rata intenzivno radilo na tome. Izvršena su dodatna kosa busenja i u te rupe su bile ubačene plastične cijevi za eksploziv. Skladište eksploziva u Vedrom Polju bilo je namijenjeno samo za rušenje aerodroma. Naredbu o rušenju mogao je dati samo komandant RV. Kad se rušenje trebalo izvršiti, dovezeni su dodatni kamioni s eksplozivom, koji su također dignuti u zrak, sto govori o rušenju navrat-nanos. A da je to točno, noć prije miniranja parkiran je konvoj kamiona koji je bio u prolazu iz Like, a koji su evakuirali opremu. Vozači su zanoćili u Bihaću i ujutro prije nego što su izvukli kamione s tog aerodroma, bili su minirani zajedno s njima.Miniran je sa 56 tona eksploziva. Tuneli su zarušeni i danas ne bi ničemu služili, a posebno ne u vojne svrhe. Kako kažu, moglo bi se samo uzgajati pečurke.
farbač se bacio na proučavanje pronađene literature
Nisam mogao odoliti
pa sam se morao ukrcati u ovaj DC-3 avion
Radar Gola
Aerodrom Željava je ukopan u Plješivicu, a na vrhu Plješivice se nalazi radarsko postrojenje, pa smo i njega odlučili posjetiti. Do vrha se ide makadamom kojeg ima oko 12 km. Nije nešto strašno, ali nije eMZo za takve ceste, pošteno sam se izdrmao. Dok ostali skreću do samog radarskog postrojenja ja, slučajno, odlazim ravno i stižem do nekakvog antenskog postrojenja. dr.chala se vraća po mene i odlazimo na pravi put. Od radara nije ostao ništa, ali zato je tu hrpa podzemnih hodnika i pogled koji puca daleeekoooo. Bihać se vidi kao na dlanu, Plitvička jezera se naziru... na vrhu stalno puše vjetar, a hotel 'Promaja' baš i ne pruža neku zaštitu. Neka, svejedno se sunčamo na terasi, ja trošim drugu konzervu Mirela skuše koju sam ponesao od kuće.
Nakon malog odmora i lunjanja po podzemnim hodnicima, u kojima su neko vrijeme bili sješteni kanadski vonici, krećemo kući. Spust je zabavan, na nekim djelovima sam uspio navući 70km/h, što nikako nije bilo pametno, jer noge su mi se odrezale kad sam umalo sletio u provaliju. U podnožju brda se rastajemo s zagrebačkom ekipom, oni nastavljaju điranje po brdima, a slavonsko/vojvođanska ekipa ide put Bihaća, gdje se farbach odvaja i ide tražiti stare drugove, a ja, AnteK i Motofan dolinom Une pičimo dalje. Negdje odmah poslje Bihaća sam primjetio da mi se ne puni akumulator, pa gasim svjetla i tako vozim sve do Otoke Bosanske gdje stajemo nešto pojesti, a ja se vraćam koji km da nađem nekog s lemilicom, jer točno znam šta mi ne valja s reglerom i koju žicu treba zalemiti. Nailazim na ekipu koja šarafi po nekom Kawasakiju i od njih posuđujem lemilicu, kompletan posao gotov za 15 minuta. AnteK i Motofan su taman dobili klopu, ja nisam gladan, drže me one konzerve skuše koje sam strustio. Taman kad odlučimo krenuti kreće pljusak, pa smo odlučili pričekati dok ne stane. Potrajao je kojih sat vremena. Krećemo, ja moram sporije zbog očajnih guma i mokrog asvalta, pa se pozdravljam s ekipom.
Pogled
Odmor u hotelu 'Promaja'
I za kraj - moj potpis u podnožju Plješivice - "Svakak, MZ remont"
Lagano mokrom cestom idem dalje, ali fulam GP kojim smo prešli kad smo dolazili, pa nastavljam dalje i prelazim granicu u Hrvatskoj Kostajnici. Iako sam prebacio na rezervu još u Bosni, odlučujem natočiti u RH, u Kostajnici nisam našao pumpu, ali ne brinem, idem dalje i stižem do Hrvatske Dubice, prešao sam na rezervi 55km, a rezerve imam za 60km. Stajem pitati ljude gdje ima prva sljedeća benzinska - jedina benzinska koja sigurno radi je u Novskoj, a to je nekih 25km. Nitko nema goriva za prodati, ali nekako uspijem nažicati u jednoj birtiji litru goriva, čak je čovjek imao i ulja da napravimo mješavinu. Svaka mu čast i hvala. Sad brzo gas do Novske, jer benzinska se zatvara u 22:00 pa imam samo 20-tak minuta da stignem do tamo. Nekako stižem na vrijeme, tankam i umoran stižem do kuće. Prevalio sam 520 km u ovom điru, a od kad imam eMZu (znači malo više od godinu dana) nekih 17 000km.
A šta su ostali rekli?
Evo linkovi do ostalih izvještaja sa Željave:
- BJBikers forum - AnteK
- motori.hr/forum - svi u džuture
- advrider forum - pudla
